Osmanova stranka

Energičnim pritiskom o pepeljaru, u kome kao da je bilo nestrpljivosti, nervoze, pa čak i nekakve srditosti, Ilija ugasi nedopušenu cigaretu. Prihvativši žuljevitom šakom visoku a usku čašu rashlađenog piva, osjeti kako mu se nekakvo čudno  osjećanje zadovoljstva, gotovo bi se moglo reći blaženstva, razliva čitavim tijelom. Volio je da dolazi ovamo. Volio je da svraća u ovaj restoran još od prvih dana svoga izbjeglištva, od prvih dana svoga boravka u ovome sjevernonjemačkom gradu, od onog časa, kad je prvi put nad ulazom u ovaj lokal na uglu Alte Frankfurterstraße i Luisenstraße ugledao natpis ”Das deutsch jugoslawische Restaurant „Sveti Stefan.” Ovdje mu je bilo prijatno i toplo. U ovoMe se restoranu osjećao nekako manje strancem, pa je veoma često navraćao. Bilo mu je, kao da je ovdje našao komadić izgubljene otadžbine i zavolio je ovo mjesto,      

štono rijeć na Prvi pogled.

      Vlasnici restorana, ljudi četrdesetih  godina, ona još uvijek privlačna i poželjna, premda već dobrano ugojena crnka, inače Crnogorka, ili kako je za sebe voljela da govori, Srpkinja iz Crne Gore, on pak visok, koščat i plav Nijemac, sami su, osim čišćenja lokala obavljali sve poslove u restoranu i bili veoma susretljivi i ljubazni poslovni ljudi.

   Ilija potegnu dobar gutljaj piva, obrisa papirnatom maramicom guste, četkaste brkove, pripali novu cigaretu i utonu u zamišljenost, kojoj se svih ovih mjeseci života u izbjeglištvu često i rado prepuštao. U mislima je uvijek iznova viđao svoje Brčko, grad svoga rođenja, djetinjstva i rane mladosti, a viđao je u tim svojim mislima i ne manje njegov Split, grad u kome je decenijama službovao, u kome je porodicu zasnovao, djecu podigao. Njegovo Brčko, njegov Split, ljudi koje je s radošću susretao, ljudi koje je volio, sve to ili više uopšte ne postoji, ili se pak izmijenilo iz temelja i do neprepoznatljivosti.

   Kad mu je čovjekova ruka snažno, gotovo grubo, a ipak nekako prisno i rođački dotakla rame, Ilija kao da se prenu iz nekakva polusna. ”-DE si bolan? Šta ima?” Ova pitanja, kojima se u kraju njegova porijekla ljudi jedan drugome svakodnevno obraćahu, ova  strančeva,  obična, a tako topla, prisna i ljudska pitanja, koja je posljednji put čuo i ne pamti kad, zazvonila su sada u Ilijinim ušima i u čitavoj njegovoj svijesti, kao najljepša muzika. Čovjek što mu se ovako prisno i zemljački obratio, stajao je kraj Ilijina stola, dobroćudno se smješkajući. Bio je otprilike Ilijinih, što će reći ranih pedesetih godina. Bio je visok, krupnih kostiju, na kojima jedva da je bilo nečega osim kože, svijetlo-smeđe, blago talasaste, već u dobroj mjeri sjedinama prošarane kose i živih, pametnih, zelenih očiju. Ilija sa zaprepaštenjem prepozna u čovjeku Osmana Radulovića, brčanskog      čudaka i osobenjaka, koga je nekad viđao od vremena do vremena, prilikom svojih posjeta rodnom gradu.   

”E pa jel    slobodno zemljače? Smijem li da sjednem za tvoj sto”, upita Osman. ”Sjedi samo, slobodno je nego šta, Nego otkud ti ovdje”, upita Ilija, još uvijek se čudeći. ”Eh otkud ja ovdje? To bih i ja tebe mogao da pitam. To bi pitanje danas nažalost toliki tolikima mogli da postave. Otkud ja  ovdje pitaš. Pa vjerovatno otkud i ti. Pobjego od onog belaja tamo eto otkud. Spazio sam te čim sam ušao, parekoh da ti prriđem, da ti se javim. Da malo popričamo, znaš, ko ono nekad u Brčkom.

   ”Nataša, dva piva ovamo molim”, prekide Ilija Osmanov izliv rječitosti. ”Nadam se, da nemaš ništa protiv piva”. ”Jok ja bogami”, otpovrnu Osman.

I I

Ilija Stojanović, ekonomista u jednom veoma uspješnom splitskom preduzeću, prilagodio se bio životu na moru i potpuno se saživio sa mediteranskim gradom i njegovim ljudima. Pa ipak je Bosnu smatrao svoim istinskim zavičajem, a Brčko mjestom, za koje je znao, da će mu se, ma kojim ga stazama život vodio uvijek rado vracati. Često je Ilija dolazio u posjetu rodnom gradu i gotovo uvijek prilikom tih posjeta, sreo bi bar nakratko Osmana Radulovića. A čudan je bio taj Osman, čudan i gotovo neshvatljiv. Znalo se o njemu da o mnogočemu ima nekakva pojma, no niko nije mogao da kaže, da li taj osobenjak posjeduje temeljito, potpuno i zaokruženo znanje ma iz koje oblasti. Ljudi u gradu, smatrali su Osmana nesrećnim čovjekom, ne znajući pritom da li da ga uvrste u odveć pametne ili pak u malo ćaknute, a sam Ilija nije imao ni najbljeđu pretstavu o tome, od čega taj čovjek uopšte živi. Imao je Osman običaj da šeta gradom, ostavljajući utisak nizašto korisna i nikome potrebna dokona čovjeka, te da nepozvan i neželjen prilazi kako poznatim, tako i nepoznatim ljudima,  zapodijevajući s njima razgovor o svemu i svačemu. Premda je takvo ponašanje po mišljenju većine građana moglo biti svojstveno samo čovjeku, kome u glavi nije baš sve na mjestu i kako treba,  dolazila bi prilikom tih razgovora do izražaja Osmanova rječitost, ljepota, izražajnost i bogatstvo njegova jezika, njegova načitanost i obaviještenost. Govorio bi tako Osman ljudima o svemu i svačemu, igrao se riječima i temama, puštao da mu se misli prepliću a jezik i mozak utrkuju, prestižu, sapliću i spotiču jedno o drugo. On je u svemu tome neizmjerno uživao, a njegovi sagovornici, kojima je najčešće bio znanjem i obaviještenošću znatno nadmoćan, čudili su se njegovim tiradama i monolozima, osjećajući ipak, da sa svom tom bujicom riječi nije baš sve u najboljem redu, pa kako rekosmo, nisu znali, da li da ga uvrste među odveć pametne ili u malo ćaknute. O svemu i svakome, o svim ljudima i svim pojavama, o kojima je uopšte imao neko mišljenje, izražavao je Osman to svoje mišljenje slobodno, glasno i bez najmanjeg ustezanja. Pričalo se, da kad god neki političar posjeti grad, Osmana preventivno pritvore i drže ga iza brave dok političar ne ode, kako bi spriječili, da negdje nešto neugodno lane. A govorio je Osman o političarima ono što su mnogi mislili a što se malo ko usudio preko jezika da prevali. Govorio je, da su ljudi koji upravljaju zemljom podli i pokvareni jer narodu prodaju maglu obećavajući mu nekakvu bolju budućnost, dok sami  uživaju u sadašnjosti poput sultana i paša. To što tako raskošno žive, još bi im čovjek, mogao i da oprosti, kad ne bi toliko lagali. Lažu brate ti naši političari, lažu li lažu. Na laži državu grade, a sve što se na laži gradi, trulo je trošno i lomljivo i rasuće se kadli tadli. Uostalom, društvo, koje je osiromašilo seljaka i zanatliju a obogatilo lopova i prevaranta, koje je uništilo škole i ukinulo gimnazije, ne može da se nada nikakvu dobru i napretku i naprosto mora da propadne. Tako je govorio Osman Radulović, a ljudi su ta njegova razglabanja dočekivali i dalje ko kimajući s odobravanjem ko opet odmahujući glavom, jednako ne znajući, da li je Osman malo ćaknut ili odveć pametan.

   Kad bi prilikom posjete rodnom gradu, šetajući njegovim ulicama, prisjećajući se djetinjstva i rane mladosti te otkrivajući šta se u gradu izmijenilo a šta je ostalo isto, slučajno sreo Osmana i ovaj mu prišao, kao što je već bio njegov običaj, Ilija bi sa tim čudnim čovjekom vodio duge i niukom slučaju dosadne razgovore. Otišavši iz Brčkog još kao mladić, gotovo dječak, Ilija je o ovome Osmanu znao samo onoliko, koliko je mogao da dozna iz  prica, što su u gradu mogle da se čuju, a za koje se nije odveć zanimao. Pričalo se, da je kao dječak i kao mladić, srednjoškolac Osman sjajno učio i bio pravo čudo od djeteta. Za sve se interesovao, a knjiga mu je bila najbolji drug. Po završenoj gimnaziji, otišao je govorilo se u Beograd da

nešto studira, nenadano obolio na živce, liječio se neko vrijeme, nakon liječenja prekinuo studije i vratio se u Brčko, te sada eto luta gradom, prosipljući niodkoga traženu i nikome potrebnu mudrost.

   Avgusta te 1991. godine, Ilija je posljednji put posjetio Brčko. Prilikom te svoje posjete nije sreo Osmana, ali je mnogo čuo o njemu. U to vrijeme, lakrdija od slovenačkog rata bila je već završena, u Hrvatskoj se uvelike pucalo i svima je bilo jasno, da te dvije republike nezaustavljivo idu ka otcjepljenju od Jugoslavije, a da je sama Jugoslavija samrtnik, koji u ropcu leži. Svako se pitao šta li će biti s Bosnom i hoće li tamošnji ljudi biti dovoljno pametni da izbjegnu zamku rata. A Osman je i tada govorio i govorio, ne libeći se, da pred svima i o svemu izrazi svoje mišljenje jasno, glasno i bez zaobilaženja, kao što je vazda činio. Potsmijavao se Osman jednonacionalnim strankama govoreći , da je upravo osnivanje tih i takvih stranaka najbolji dokaz, da za balkance nije demokratija. Objašnjavao je Osman svojim sugrađanima, kako političkih stranaka sa nacionalnim predznakom nema nigdje u svijetu, a ako ih slučajno negdje i ima, to mora da je isto tako luda i zaostala sredina poput ove naše, a možda još i gora. Ako neko želi da ode iz Jugoslavije, govorio je čudni čovjek, ne treba ga u tome spriječavati, no niko nema pravo da iz Jugoslavije izvodi i onoga ko ne želi da bude izveden. Zapadna Hercegovina neka ide Hrvatskoj, ako to tamošnji ljudi od sveg srca žele, a Srpska Krajina neka se ujedini s Bosnom i ta i takva Bosna neka ostane u Jugoslaviji” To je  u ovim prilikama jedino pametno rješenje i ko god drugacije misli, politicka je budala. “Cuj ba, nezavisna Bosna”, govorio je Osman. “Kome to bolan treba? Ko to uopšte želi? Ne žele je Srbi, ne žele je Hrvati, a i ovi naši praznoglavci, žele je samo zato, sto ne graniče ni sa Turskom, ni sa nekom od arapskih zemalja,  kojima bi, kad bi samo mogli, Bosnu veoma rado prisajedinili. Kome uostalom treba zemlja, u kojoj će svaki od tri naroda, morati vječito da živi među dva dušmanina.” Pričao je Osman svima i svakome o tome, kako su Srbi i Muslimani ustvari jedno, kako su jednoga jezika i istoga mentaliteta i kako činjenica, da su jedni islamizirani a drugi pravoslavni ne bi sad, na pragu dvadeset i prvog vijeka trebalo da pretstavlja razlog za bilokakve nesuglasice među braćom. Pričao je kako je oduvijek bilo umnih Muslimana, koji su od srca poštovali alaha klanjali pet puta dnevno, a pritom vazda bili svjesni svoga srpskoga porijekla.  Pričao je o Hadži-Salihbegu srebreničkom, koji je simpatisao sa Karađorđevim ustanicima u prvom srpskom ustanku, pričao o Huseinbegu Gradaščeviću, koji se pobunio protiv vlasti u Carigradu i o kome se govorilo kako je čeznuo zatim, da osveti srpski poraz na Kosovu Pričao je Osman o Mehmedpaši Sokoloviću i Mihailu, Mići Latasu, ličaninu, potonjem Omerpaši, pričao i pričao, a ljudi su ga htjeli ne htjeli slušali, jednako ne znajući sasvim pouzdano, da li je Osman odveć pametan ili malo ćaknut.

   Na vijest, da Osman osniva stranku, koja neće biti jednonacionalna i koja će se zvati Z. B. Lj., na tu vijest, koja se očas raščUla gradom, a koju niko nije odveć ozbiljno uzeo, ljudi su samo slijegali ramenima, kao da žele reći. Ah, još jedna Osmanova mahnitovština i ništa više. Sto se tice samog naziva Osmanove stranke, ne moze se reci, da ljude nije pomalo draskalo i kopkalo pitanje, sta li bi taj naziv mogao da znaci. Vecina je ipak mislila, da se naprosto radi o nekakvoj Osmanovoj parodiji na nazive postojecih, jednonacionalnih stranaka S . D. A. H. D. Z. i S. D. S., o njegovu izrugivanju tim nazivima.

   Osman i Ilija podigose case, kucnuse se njima i uz srdacno “ajd zivio”, sa zadovoljstvom otpise. ”I tako velis  Osmane htjede ti da osnujes stranku.” “Jes vala, dobro si cuo. ” i bas’ je trebalo da se zove Z. B. Lj.?” ”Ja bolan, bas je tako trebalo da se zove. Nisu se ljudi zanimali za tu moju stranku moj Ilija, nije ti nas covjek izgleda odvec prijemciv za pametne stvari. Dozvolio jadni Bosnjo da ga povedu politicari koji ne znaju, ko im glavu nosi. Dozvolio zlosrecni narod muslimanski, da ga za ruku uzmu i iz drzave izvedu nekakvi pustolovi, kojima je zamirisala nekakva nezavisna drzava, a guzica im zinula na arapske dolare i na priliku da udju u istoriju. Dozvolise ti nasi vajni politicari, da nas opet nekakvi bastovani proglasavaju svojim cvijecem, koje  je valjalo da bude otrovno i pogubno za nasu bracu pravoslavnu i pomocu kojega je valjalo ostvariti tih bastovana, ucerat im materi vjekovni san o njihovoj drzavi do Drine i Zemuna, te o Drini, kao nekakvoj granici medju civilizacijama. Nista lakse, do kasnije, kad se san o drzavi do Drine ostvari, cvijece naprosto proglasiti korovom od koga svetu njivu valja oplijeviti i ocistiti.

   Poznavao sam nekoga Jozu iz Tolise, koji je kad se napije imao obicaj da pjeva: nestac’e krsta sa tri prsta, nestace i vjere, sto guzicu pere.” Kazu da su tu pjesmicu pjevale jos ustase za vrijeme onoga rata. Sam mi je receni Jozo to pricao. Tako ti je to moj zemljace i ne treba biti odvec pametan da bi se to znalo. To ne znaju i ne uvidjaju samo ovi hajvani od nasih, muslimanskih politicara, koje bi sevap bilo potusit ko suvisne macice i koji ispadose glupi, ko Huso i Haso u vicevima. Napravise opet od nas tudju pesnicu i malj u tudjoj ruci. A nismo mi los narod, nismo bogami. mi smo samo zlosrecan narod. Vazda su nas krivi ljudi vodili i u krive saveze uvlacili. Baksuzi smo ti mi bolan baksuzi, a kad baksuz potrc’i, puta nestane. No ni vi, nasa pravoslavna braca, ni vi niste bez krivice u nasoj, zajednickoj nesreci. Ni vi nam nikad ne oprostiste sto nam pradjedovi na  islam prijedjose. I vi nas zbog grijeha pradjedovskih vazda odbacivaste i guraste drugima u zagrljaj. No Sta se tu moze. Valjda svevisnji tako hoce, a on, hvala mu i slava, za sve ima svoje razloge.

    Nego zemljace, ja sad zaista moram da idem. Znas, ja zivim u Goslaru, a ovdje sam samo nekim poslom.” ”Stani bolan Osmane”, usplahireno ce Ilija. ”Reci mi za ime svijeta sta ti je znacila ona skracenica Z. B. Lj., onaj naziv tvoje stranke?” ”A to bi htio da znas! E pa to ti je dragi prijatelju veoma jednostavno, kao sto su uostalom jednostavne sve dobre, korisne i pametne stvari, To ti naprosto znaci Zivite ba ljudi! Ajd uzdravlju! Mozda cemo se jos koji put sresti, dok smo ovdje i dok nas debela tetka Germanija cuva od belaja domacega. Rekavsi to, Osman snazno protrese Ilijinu ruku i brzim, energicnim korakom, napusti restoran. Ilija se zamisljeno pocesa iza uva. Ni sad nije mogao sa sigurnoscu da kaze, da li je Osman Radulovic malo sasav, ili ipak izuzetno pametan.

   Zvonko Mijokovic

U Braunschweigu, 1994.