Ivan!

Mnogo je u Glogovici ljudi, imenom Ivan. Mnogo ih je danas, a mnogo ih je i oduvijek bilo. Ponekoga su od tih ljudi, vrli stanovnici Glogovice zvali Ivicom, nekoga opet Ivom a ponekome su pak od njegova lijepog, biblijskog i apostolskog imena, od bili posljednje slovo, pa je tako izgovoreno ime glasilo Iva,  sa naglaskom na I, te je zvučalo kratko i otsječno, poput udarca kamdžijom. Pored svih tih glogovičkih Ivana, kojima njihovi suseljani kao da su se umiljavali i tepali im, žonglirajući njihovim imenom, živio je u Glogovici čovjek, kome je maloko znao prezime, koji nije imao, na selu inače gotovo obaveznog nadimka, čovjek, imenom Ivan. Ovaj glogovički Ivan, premda jedan od mnogih, bio je po mnogočemu poseban i naročit. Bio je on, kako u onome kraju vele, siromašan kao sirće, pa mu suseljani barem ime ostaviše onakvim, kakvo je na krštenju dobio, ne krateći ga i ne mijenjajući. Kad bi  govorili o njegovim mućnijim i srećnijim imenjacima, glogovčani bi obavezno spomenuli  prezime ili nadimak dotičnoga, a ponekome bi uz ime pridodali i prisvojni priđev, nastao od imena njegove žene. Tako se govorilo o šepavom Ivici, o Ivu Bubalu, o Ivi Panduru, Ivanu Marjanoviću, Ivu Jelinu, Ivanu Katinu i tome slično. Samo su jednoga od svih glogovičkih Ivana, suseljani zvali naprosto Ivanom, samo njegovu imenu nije trebalo ništa dodavati, da bi ga se pobliže odredilo. Njegovo je ime bilo dovoljno, kako njemu samome, tako i njegovim suseljanima. Ono, kao da je bilo njegova osnovna odrednica i čim bi neko spomenuo Ivana, ne izgovorivši pritom nikakvo prezime ili nadimak, svako je odmah znao, o kome je riječ.

„Šta radiš komšija? Jesi li vrijedan“, upitao bi prolazeći šorom pored njegove kapije, susjed susjeda, videći ga pri nekakvu poslu. „Eto moj komšo“, odgovorio bi upitani, „zidam novi svinjjac ili dižem novi čardak, a odgovor se mogao odnositi i na bilokoji drugi posao, kakvih vazda ima na seljačkom posjedu i u seoskom dvorištu. „Šta ćeš moj komšija, raditi se mora“, odgovorio bi na to prolaznik. “Što nisi pozvao Ivana? Išlo bi brže.” Ama zvao sam ga i sutra će mi doći, ako dotle sam ne završim. Danas kosi kod Markovića. Ako bi kogod u Glogovici kopao bunar, zidao novu kuću, ili kakvu gospodarsku zgradu, zvao bi Ivana i ovaj bi se odazivao. Ako bi nekome trebalo pokositi travu sa kakve livade ili okrajka, a sam to iz bilo kog razloga ne bi mogao, zvao bi Ivana. Ako bi kome trebala pomoć pri testerisanju ili cijepanju drva za ogrijev, opet bi zvao Ivana. Ako bi kome crklo marvinče, Ivan bi zajedno s vlasnikom derao crkotinu, da se bar koža spase i iskoristi. Kopao bi zatim zajedno sa domaćinom jamu, u koju bi zakopali oderanu lešinu. Ako je vlasnica uginule životinje bila samohrana domaćica ili žena, čiji je muž zbog posla izbivao daleko od sela, Ivan bi sve te, neugodne poslove, obavljao sam. Kad bi ga neko zamolio, da mu obavi kakav posao, on bi spremno pristajao. Ako je međutim već ranije bio od nekoga naručen, kratko bi i kao u neprilici progunđao. “Ne mogu danas. Danas moram, da testerišem drva kod kume Mare. Ne mogu ni sutra. Sutra kosim kod Filipovića. Koji drugi dan, drage volje.” Svari bi se uvijek nekako uredile i svi bi na kraju bili zadovoljni. Ta on kao da je i bio tu samo zato, da ih sve zadovolji, da se nađe pri ruci i bolesnu ili nemoćnu čovjeku i osamljenoj ženi, riječju svima onima, koje kao da je načas i sam bog bio napustio i zaboravio. I pomagao je Ivan nesebično i od srca, radeći drugome, kao što bi i samom sebi radio. Za platu nije tražio mnogo. Pošto bi kod domaćina, koji ga je za taj dan najmio, popio jutarnju rakiju, te doručkovao i nakon doručka ispio sa domaćinima neizbježnu kafu razbrkušu,, dopustio bi, da mu domaćica spremi u torbu pozamašan komad vruće pogače, umotan u čistu, bijelu krpu, krišku slanine, nekoliko glavica luka i nezaobilaznu plosku rakije šljivovice, po kojoj je ovaj dio Posavine nadaleko čuven. S tim bi provijantom ostajao Ivan na poslu čitav dan i kosio bi marljivo, sve do zalaska sunca. Nešto malo poslije sunčeva prelaska zenita, napravio bi mali zastanak u poslu. založio bi se pogačom, slaninom i lukom, sve to obilno zalio rakijom, posjedio malčice pušeći, a zatim nastavljao posao, zastajkujući tu i tamo samo načas, da se okrijepi gutljajem mučenice. Sva mu ta zastajkivanja nisu oduzimala mnogo vremena i on bi svoj posao uvijek završavao, za najkraće, moguće vrijeme. Nije trpio da ga nadziru. Vjerovao je ljudima i zahtijevao, da i oni njemu vjeruju. Kad bi naveče, zajedno s mrakom hrupio u selo, Ivan bi, došavši kući domaćina, kod koga je taj dan radio, izvijestio ovoga o završenu poslu, ili o onome, što još ima da se uradi. Podijelio bi sa domaćinovom porodicom skromnu večeru, naravno neizostavno je zalivši rakijom. Po večeri bi još neko vrijeme posjedio u krugu domaćinovih ukućana, razgovarajući i pušeći, a zatim bi se povukao uz tiho, gotovo progunđano, laku noć. Domaćin bi muna rastanku doturio koju kutiju jevtinih cigareta, a ponekad i po koju novčanicu. Novac je Ivan rijetko izričito tražio, no bilo mu je drago, kad bi se neki od njegovih poslodavaca sjetio, da ga i njime obdari. Znao je on, da glogovički seljak do svega lakše dođe, nego do gotova dinara, pa upravo stoga, kad bi nekome nešto i uradio za novac, rekao bi: “Daj koliko daš, meni je pravo. Ta ljudi smo.”  Na takvu skromnost Ivanovu, seljak, kod koga je veselnik radio, nastojao bi i sam da bude velikodušan, pa bi svoga najamnika nagradio pošteno i ne škrtareći.

No ko je bio taj Ivan, taj seoski izmećar, koji nije imao ništa do svojih, godinama načetih mišica i spremnosti, da ih iznajmljuje. Koje bio taj čovjek, kome nije trebalo prezime i uz koga se nije prilijepio nikakav nadimak? Malo bi stanovnika Glogovice moglo da odgovori na to pitanje, malo ih je znalo njegovo prezime, a još ih je manje znalo, kako je, kada i zašto, došao upravo ovamo, u njihovo selo. Malo je ko znao iz koga je kraja zemlje, a gotovo niko nije mogao tačno da kaže, koliko mu je godina. Stanovnicima Glogovice, činio se Ivan nekako stalnim, vječnim i nepromjenljivim. Činilo im se, da je on tu u njihovu selu odvajkada, da nikad negdje drugdje nije ni živio. Njegovu prošlost niko nije poznavao, njegova budućnost, nikoga nije zanimala. Taj čovjek, kao da je imao samo sadašnjost i nikoga to nije odveć čudilo. Postoje po se lima i manjim mjestima takvi ljudi, odbačeni i ostavljeni, prokleti i prognani negdje, na periferiju života, ljudi, kojima svako može da naredi, kojih se niko ne boji, koje mnogi žale, ali ih maloko zarista poštuje. Stoga se Ivan glogovčanima kanda i činio stalnim i vječnim, zato su i mislili da ga znaju, otkad znaju i za sebe. Oduvijek su postojali ljudi, koji kao da su i živjeli samo zato, da bi njihovo bijedno bitisanje, podvlačilo i naglašavalo sreću drugih, osvjetljavajući je poput buktinje. O Ivanu se dakle u selu malo znalo, a on sam nije nimalo išao na ruku onima, koji su misterij oko njegove ličnosti, htjeli pošto poto da rasvjetle. Ne bi se moglo reći, da je on bilošta namjerno krio. Kad bi ga neko nešto pitao, on bi mu odgovorio, no što je pitanje više zadiralo u Ivanovu prošlost i privatnost, u njegovo porijeklo i porodično stanje, odgovor je bivao kraći, nabusitiji i mrzovoljniji. Tako je suseljane ubrzo prošla volja, da ovoga samotnog vuka o bilo čemu ispituju. On pak, onako malorjek, zatvoren i povučen u sebe, govorio bi sa suseljanima uglavnom o stvarima, koje su se ticale njih i njihova života. Govorio bi s njima o sjetvi i žetvi, nagađao, kakva će biti ljetina, da li će se Sava izliti ili će suša spržiti zemlju, hoće li na vrijeme pasti blagotvorna kiša, ili će grad opustošiti njive. O sebi Ivan gotovo nikad i nikome nije pričao, a ni njegov izgled nije o njemu mnogo govorio. Onako sjedokos i srednjeg rasta, pokazujući daleko više godina napaćenim licem, na kome kao da su ostavile trag sve moguće životne nedaće, nego još uvijek snažnim i krepkim tijelom, on nije bio izraziti pretstavnik stanovništva bilokog kraja svoje zemlje. Ljudi takvih kao on, moglo se naći posvuda. Mogao je jednako biti iz Hrvatskog Zagorja, kao i iz Like, iz Slavonije kao i iz Dalmacije. Mogao je biti iz Srbije ili Bosne, ukratko, bio je posve običan čovjek, kakvih u svakom kraju ima na hiljade. Govor mu je takođe bio nekako odveć pravilan, što ga činjaše čudnim i neodređenim. Ni riječima ni naglaskom, nije vukao ni na jedno narječje i kao da se trudio, da govori poput učitelja u školi. Lički doseljenici u Glogovici, s kojima se Ivan najradije družio i u čijim je kućama najčešće boravio, tvrdili su doduše, da mu se u govoru ipak osjeća blag, jedva primjetan, lički naglasak, no ako je i bilo tako, moglo je to opaziti samo odista oštro uvo.

2

Ivan Kolarić, nerado se sjećao svoga, bosonogog, gologuzog,  praznotrbog i svakim dobrom oskudnog đetinjstva, proživljenog u kordunaškom selu, a u kući oca seljaka, koji osim djece, ničega nije imao dovoljno. Ivan, koji se rodio tačno kad i dvadeseti vijek, dobro je učio, pa je njegov otac Mato, odlučio, da mališana školuje. Pametni je i marljivi dječak s uspjehom završio četiri razreda osnovne škole i još četiri, niže gimnazije. Evropa je već bila zahvaćena sveuništavajućim požarom, što se postepeno razbuktao u do tada najžešći, ratni sukob u ljudskoj istoriji. Vremena su bila nesigurna i niko nije znao, šta će mu donijeti nastupajuće godine. Umrije Mato Kolarić, Ivanov otac, a s njim i blijeda mogućnost, da Ivan nastavi školovanje. Ratne godine uzeše svoj danak u životima. Smrt je kosila među glađu i oskudicom iznurenim stanovništvom, koje ni u doba mira nije živjelo u obilju. Od šestero djece Mata Kolarića, kraj rata dočeka samo Ivan i jedna mu sestra, dvije godine starija od njega. Krajem rata umrije im i mati. Rat se konačno ipak završi, stara se monarhija raspade, a od njenih sastavnih djeelova, nastadoše nove države. Jedno od prvih godišta, koje je služilo obavezni, vojni rok u novoj državi, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, bilo je Ivanovo godište. Po otsluženju vojnog roka, mladić se našao pred pitanjem, što mu ga je život nametnuo. Kuda sad? Šta učiniti sa sobom? Da li se vratiti kući, ili potražiti sreću i bolji život negdje drugdje, u nekom drugom kraju zemlje. Za ono je vrijeme on bio školovan čovjek i neće mu znao je, biti teško, da nađe nekakav posao. Najposlije         je odlučio, da stupi u službu, kao financ. To je državna služba, fina, sigurna i unosna, razmišljao je Ivan. U skladu sa ondašnjom politikom miješanja pripadnika troimenog naroda, Ivan dobi službu u vranjskom srezu, na jugu Srbije. Ne prođoše ni tri godine njegova službovanja, a on upozna djevojku, u koju se očas zaljubi i pomisli, da život bez nje, ne bi imao nikakva smisla. Stasita, crnokosa i crnooka Stojanka, opsjedala mu je misli danju i noću. S mislima na nju je s večeri lijegao u postelju i s njima se izjutra budio. Jednoga je dana srete kod zajedničkih poznanika, skupi hrabrosti i upita je, da li bi htjela, da se uda za njega. Stojanka pristade, a Ivan se osjeti najsrećnijim čovjekom na svijetu. Prođe srećno i zvanična prosidba, prohuja i vrijeme vjereništva i Ivan se oženi. Svadba je bila prava meraklijska i sevdalijska, uz obilje jela i pića, te pomamnu svirku cigana. Treštale su i jaukale zurle, zvečale daire, udarali bubnjevi. U sjetnim, a istovremeno strastvenim i zanosnim melodijama, što su u sebi imale mnogo orjentalnog, kao da su vijekovi nataložili ogromnu količinu nekakve tihe sjete, ali i čežnje, strasti i požude.

Vrijeme je prolazilo. Život Stojanke i Ivana punio se i uobličavao, obećavajući, da će proteći tiho, mirno i skladno, u sreći, zadovoljstvu i obilju. Tako bi se vjerovatno i desilo, da Ivan nije imao jednog strašnog neprijatelja, koji je najstrašniji upravo stoga, što ga čovjek smatra prijateljem. Bio je to neprijatelj, što razara čovjekovu ličnost, ruši mu dostojanstvo, razara porodicu, kida sve ljudske veze i odnose i najposlije se obara i na sam život čovjekov. Taj gnusni i podmukli dušmanin, taj strašni razaratelj i uništavatelj, bila je rakija. Prve kapi šljivovice, popio je Ivan još kao sasvim mali djeečak, u svome rodnom, kordunaškom selu. Kasnije ga je rakija pratila na njegovu životnome putu, doduše nenametljivo, no stalno i uporno. Pilo se u čast rođenja novog, ljudskog bića, pilo se kad bi neko umro, pilo se za život, pilo se za smrt. Pilo se prilikom susreta nakon dugih godina, pilo se za rastanak, pilo se uvijek i svugdje. Ivan je neizmjerno volio Stojanku. Volio je i Zdenka i Zorana, sinove, što mu ih je rodila voljena žena, imao je sve razloge, da bude srećan i zadovoljan životom. Uprkos tome, nesrećni je čovjek sve dublje tonuo, u tamne dubine alkoholizma. Godine su prolazile, a on je od prijatelja rakije, sve više postajao njenim robom. Uzalud ga je žena molila i preklinjala, uzalud je plakala i kose čupala uzalud ga je zaklinjala njihovom ljubavlju i životom njihove djece, moleći ga da ostavi piće. Ivan rakiju nije ostavljao. “Nemoj more Ivane, nemoj toliko da piješ”, govorila je očajna Stojanka. “Ostavi se pića, tako ti dece naše! Zar ne vidiš, da nas sve u bezdan bacaš. Misli na mene, na decu misli. Službu možeš da izgubiš, a šta ćemo onda.” “Neću Stojanka, neću više da pijem. Ni kapi je neću okusiti. Neka je prokleta!” Ivan bi uvijek iznova obećavao, vjerujući i sam u ono, što bi u trijeznom stanju govorio i roneci ponekad škrte, a čemerno gorke, muške suze. Obećavao je Ivan ženi tih i miran život, a djeci srećan i topao dom. Obećavao je sve i svašta, dok je bio trijezan i nipošto se ne bi moglo reći, da tada nije tako i mislio. Prošli bi dani kajanja, a kafana, sa ciganskom muzikom, sa zurlama i dairama, sa dobrano razgolićenim pjevačicama, ponovo bi privukla Ivana i on bi zaboravljao sva obećanja data ženi. Zaboravljao bi škrte, pokajničke suze, izgubivši se u čarima kafane, utonuvši u njih i zapetljavši se u njima, kao što se bespomoćna mušica izgubi i zapetlja u mreži paukovoj. Vrijeme je prolazilo, a Ivan je sve dublje tonuo u nepovrat i bezizlaz rakijskog gliba. Strasti prema piću, s vremenom se pridružila i strast za kartanje, a nema doma i nema porodice, koju ta dva zla ne bi mogla da razore.

Stojanka je podizala sinove, kako je znala i mogla. Često se ponižavala pred komšijama, pozajmljujući novac, a ponekad bi, goreći sva od stida i nelagode, pristajala na to, da kući ponese štogod za jelo. “Uzmi komšinice, uzmi! Ponesi deci”, govorile bi susretljive susjetke. Crveneci od stida, Stojanka bi ipak uzimala ponuuđeno i odnosila kući. Njen je nevoljni muž iz dana u dan sve dubljetonuo i postajao ono, što ljudi svugdje smatraju i nazivaju propalim čovjekom. Najposlije se sprijateljio sa najokorjelijim švercerima duvanom, koje je po prirodi svoje službe morao da goni, pa je čak porćelo da se zucka, kako od tih švercera i mito prima. Jednoga se dana desio no, sto je i moralo da se desi. Ivan ostade bez službe. I tada, našavši se odjednom bez ikakva izvora sredstava za život, Nesrećni čovjek, kao da se načas osvjesti, kao da se u njemu razbudi ponos ljudski, kao da u njemu vaskrsnu u rakiji utopljeno i njome gotovo posve rastočeno, ljudsko dostojanstvo. Zar da te žena izdržava Ivane, pitao se stidom i jadom skrhani bijednik. Zar da Stojanka, sa svojih deset prstiju pored djece, hrani još i tebe. Zar da ti ta tvoja žena, koju si volio i koja se iz čiste, iskrene ljubavi udala za tebe, pribavlja parče hljeba nasušnog svojim žuljevitim rukama, koje su, da je imala sreće i da si ti bio čovjek, morale biti njegovane i gospodske. Nećeš Ivane, nećeš! Šta ćeš joj ti, bijedna ispičuturo i propalice. Ta od tebe ona već odano nema nikakve koristi. Ukloni joj se iz života bijedniče! Ugursuz kao ti, ne bi smio da udiše isti vazduh, koji udiše ta plemenita žena. Tu je ženu sam bog poslao na tvoj put, a ti nisi umio da cijeniš ni nju, ni samu milost, što ti je bog ukazao, učinivši da ona svoju sudbinu poveže s tobom. Bježi Ivane, bježi netragom! Nestani iz njenoga života bjedniče i propalico! Djecu će ona i bez tebe othraniti. Othraniće ih lakše nego s tobom.

Ivan napusti porodicu i ode neznano kud. U vranju i okolini, nikad ga više niko nije vidio, niti se bilošta čulo o njemu. Ostavio je ženi pisamce, u kome ju je molio, da pokuša, da ga shvati i razumije, da mu oprosti ako može, da gap o zlu ne pamti, ali da ga i ne traži. On je, stajalo je u pismu, uništen, propao čovjek, baksuz, što sve oko sebe truje i unesrećuje. Zna, pisao je, da će joj biti teško, da sama podiže sinove, no zar bi joj s njim bilo lakše? Zaklinjao se da je voli, da ju je uvijek volio, pa da će je voljeti i do same, svoje smrti, te da se baš zato, što je voli, smatra obaveznim, da je liši svoga prisutstva i mukotrpna života, na koji ju je bio osudio.

Stojanki mimo očekivanja, teško pade muževljev nestanak. Plakala je i kukala, krivila sebe i bila neutješna. Šta bi ona sad pregorjela, samo da je on tu, uz nju i djecu, pa makar se i svakog dana do besvjesti opijao. Ostala je sama s djecom, napuštena i samohrana, a bolje je, mislila je, u životu imati i klimav, negoli nikakav oslonac. A šta je žena bez muža, doli loza bez čokota, bez potpornja, oko koga bi se savila, planeta bez zvjezde, oko koje bi se okretala, bespomoćna i izgubljena u kosmičkim dubinama, samoće, jada i čemera.

Ako bismo životne uslove, u kojima se nakon Ivanova odlaska našla Stojanka s djecom, sagledali realno i objektivno, lišeni svake sentimentalnosti, moglo bi se reći, da je muževljev nestanak nesrećnoj ženi čak i koristio. Zlopatila se i sirotovala i ranije, dok je Ivan bio s njom, mučila se i ponižavala, uzajmljujući po komšiluku ili tražeći bilokakav posao, kako bi za sebe i djecu obezbijedila kakvu crkavicu. Sada je morala da nastavi s tim istim načinom života, samo su sad ljudi prema njoj bili obzirniji i susretljiviji, jer u njoj nisu više gledali ženu financa, gotovo gospođu, čiji muž doduše lumpuje i tjera kera, no to je njegova privatna stvar. Sada je svako u njoj gledao samo napuštenu, samohranu ženu, što je najposlije i bila. Sve ono, što je nekad, za ženu državnog službenika bilo ponižavajuće, ukazivalo se shvatljivim, razumljivim i prirodnim, za samohranu majku dvaju sinova. Svi ljudi, koji su je poznavali i znali za njenu nesreću, rodbina, prijatelji i komšije, svi su nastojali da joj pomognu i da joj se nađu pri ruci.

3

A šta se dešavalo s Ivanom, otkako je napustio dom, kome je morao da bude temelj i oslonac, a čijim se razarateljem i zatornikom pokazao. Šta se dešavalo sa bijednikom, što je strast za opijanjem i kockom, pretpostavio ljubavi žene,  sreći svoje djece i toplini domaćeg ognjišta. Sa torbom na leđima, u kojoj je bilo potrpano nešto najneophodnijih potrebština, lutao je nevoljnik selima Pomoravlja i Šumadije, pomažući ovdje seljacima, pri kakvu poljskom radu, naćijepavši tamo drva osamljenoj starici, iskamčivši ovdje koju paru, ondje parče hljeba ili tanjir čorbe, često gladujući, no ostajući vjeran kafani i rakiji. Gdje god bi zaradio koji dinar bilo je sigurno, da će se taj veoma skoro naći u duboku, zamašćenu džepu, najbližeg kafedžije. Zadržavao se po selima, gdje duže, gdje kraće vrijeme, obavljajući posao, koga bi uspio da se domogne, ne pričajući o sebi nikome ništa. Štaviše, čim bi ljudi počeli, da ga ispituju i da za njega pokazuju odveć veliko zanimanje, napuštao bi dotično selo i nastavljao put. Mjesecima je  tako, lutao Ivan Srbijom, pa se najposlije obreo u Beogradu. Tu se uvijek moglo naći fizičkog posla za onoga, ko ne misli danas, šta će biti sutra.  Koliko god da je bilo teško naći siguran i stalan posao, toliko je lakše bilo uvijek naći nekakav način, da se, obavivši kakvu sitnu, grubu rabotu, zaradi neka crkavica, te obezbijedi pokoji mršav obrok i mirno sklonište za umorno tijelo. Uostalom, Ivan nije ni tražio carsku hranu i gospodski krov nad glavom. Od hrane je zahtijevao, da mu napuni stomak, a od skloništa da ne prokišnjava i da ga pod njim vedrina ne bije. Živio je poput osamljena vuka, što se zadovoljava bilokakvim brlogom, te u nedostatku prave lovine, proždire i kosti, na kojima se meso samo u tragovima nalazi. Hamalio je Ivan tako po Beogradu i Zemunu pune tri godine. I sad je najveći dio onoga što bi zaradio, trošio u kafani. I sad je sve svoje jade i sav svoj bijes na zlu sudbinu i na svoj promašeni život, utapao u rakiji. Kad bi se desilo, da ostvari nešto veću zaradu, odlazio bi najćešće u neku od kafana s muzikom i pošto bi ga piće već dobrano omamilo, naručivao bi, da mu pjevaju “Stojanke, bela vranjanke.” Često bi tada u po pjesme razbio čašu, škrgutao bi zubima od jada, a niz obraze bi mu tekle rakijom izmamljene suze.

Ponovo izbi rat. Vatra, što je negdje na obalama Baltika zapališe podivljali, teuutonski varvari, razbukta se u požar, što se očas rasplamsa i proširi Evropom, proždirući države jednu za drugom. Drugi svjetski rat, najveća erupcija svega zvjerskog, duboko zapretanog u čovjeku, ne mimoiđe ni Jugoslaviju. Odmah nakon što Beograd bi bombardovan, Ivan ga napusti i uputi se na zapad. Lutao je sremskim i slavonskim selima, nudeći domaćinima, da za njih, a u zamjenu za nešto hrane, bilošta uradi. Lutao je poput preplašene životinje, ni sam ne znajući šta da počne, kuda da krene ni gdje da se zaustavi. Negdje u ljeto, te nesrećne, četrdeset i prve godine, dosmucao se do svog rodnog Korduna, u kome nije bio već dvadeset godina. Na Kordunu zateče pokolj, jame, krv, plač, palež, patnje i najcrnje divljaštvo. Izdajnici, izrodi naroda, kome je i sam pripadao, ubijahu komšije, s kojima su vjekovima živjeli. Ubijali su ih samo zato, što su druge vjere, što se drugačije krste. Ostrvili se podrepaši tuđinski, pa na rođenu braću i jednoplemenike navalili, u zvjerskoj namjeri, da ih istrijebe. Šta li bi se desilo, s jezom pomisli Ivan, da je kojim slučajem bio neporočan čovjek, te da je sa ženom Srpkinjom i njihovom djecom došao ovamo, zeleći, da zlo, ratno vrijeme provede u zavičaju. Da li bi činjenica, da je on Hrvat, dostajala da zaštiti Stojanku i djecu, ili bi ih ipak progutala neka od jama, krcatih leševima nevinih ljudi. Ivan se strese i zaškrguta zubima poput bijesna kurjaka. Opsova boga krvoloka, što dopušta, da se u njegovo ime kolju nevini ljudi, opsova sve vjere na svijetu, što umjesto da ih zbližavaju i oplemenjuju, ljude podijeliše, razdvojiše i zakrviše. Okrenu leđa rodnom Kordunu, zarekavši se na grobovima roditelja, da nikad, dok je živ, neće ponovo stupiti na okrvavljeno, zavičajno tle.

O tome, gdje i kako je proveo četiri ratne godine, Ivan je rijetko, nerado i malokome pripovijedao. S ponosom je isticao, da se nije borio niujednoj vojsci, da nije učestvovao u sveopštem i posvemašnjem ludilu, da ninakoga nije ni jedan jedini metak ispalio, te da shodno tome, nikome nije nikakvo zlo nanio. Iz ono malo riječi, što ih je o svome životu tokom rata kadšto promrsio, moglo se zaključiti, da se svih tih godina potucao po selima Slavonije, Srema i Bosne, obavljajući svakojake poslove i proživjevši svakojake dane. Poslije rata, obreo se u Glogovici.

4

Pojavio se u selu tiho i nenametljivo, počevši odmah da se bavi poslovima, kojima će ubuduće obezbjeđivati za sebe nasušni hljeb. Brzo se srodio sa seljanima, a i oni se navikoše na njega i prihvatiše ga, kao da je oduvijek bio tu, kao da se tu i rodio. Već poslije nekoliko godina, malo bi ko od glogovčana mogao sa sigurnošću da kaže, kad je Ivan došao u njihovo selo. Prihvatili su njegovu čudnu zatvorenost i mučaljivost, čudili se s početka njegovoj čudnoj želji da ne stanuje nikodkoga, već da se, kad ne bi imao nikakva posla, zadržava u kući sad ovog, sad opet onog mještanina. Noćivao je po sjenicima i sva nagovaranja, da negdje za sebe iznajmi makar sobicu, da se uljudi i vodi normalan život, ostala su uzaludna. Otkriše glogovčani uskoro i Ivanovu sklonost prema piću, no u ovome kraju slavonije, kao i u susjednim, prekosavskim selima Posavine i Semberije, o ljubavi prema rakiji, niko nije odveć strogo sudio. Seoske žene, a posebno još mlade i držeće udovice, bjehu jedini stanovnici Glogovice, što Ivanu zamjerahu zbog njegove sklonosti, da često i duboko zaviri u čašicu. Da nije robovao tome poroku, Ivan bi, onako vrijedan, kakvim ga je bog dao, odista bio dobra prilika za kakvu zgodnu, rano obudovjelu snašu. Premda je u selo došao kao četrdesetpetogodišnjak, dakle kao čovjek u punoj snazi, nikad se nije čulo, da se zainteresovao za bilokoju od glogovičkih žena. Nikad ni prema jednoj nije pokazivao drugih osjećanja, do poštovanja i prijateljske, gotovo bratske naklonosti. “Vidi ga”, govorile su često jedna drugoj žene, kad bi Ivan slučajno prošao pored njih, uputivši se nekud niz dugi, seoski šor. “Vidi sestro slatka smetenjaka i propalice. Da je sreće, kako lijepu paru zaradi, mogao bi da bude obučen kao gospodin i da kao cvijet izgleda, a pogledaj ga samo na što liči. Pogledaj ga jadna ne bila! Je li ono čovjek? Zakrpa mu zakrpu jaše. E šteta, šteta, a valja priznati, ima zlatne ruke, a i po naravi je dobričina. Šta ćeš draga. Bog mu daje, a đavo mu ne da. Da je pametan i oženiti bi se mogao. Ama draga komšinice, izgleda, da i pameti, baš kao i svega drugoga, nekome pretiče, a nekome ne dotiče. Ovaj je nesrećnik svoju u rakiji utopio.” Tako su govorile glogovičke, za ponovnu udaju raspoložene udovice, ne praštajući nevoljnom Ivanu, što Bahusa pretpostavlja Veneri. A suseljani su nagovarali Ivana da se oženi, namijerali mu mlade udovice, pa i starije djevojke, predlagali mu, da kupi u selu malo placa i da sagradi kućicu, nudili mu svesrdnu i svestranu pomoć, no Ivan je sve to odbijao, čvrsto rješen, da i dalje živi osobenjačkim životom osamljena vuka.

Najćešće se i najradije Ivan družio sa ličkim doseljenicima, kojih je bilo dosta u Glogovici. Na njihovim je imanjima za njega uvijek bilo posla, budući da su muškarci, domaćini i hranitelji porodica, često kao mineri i zidari, dirinčili po gradilištima širom zemlje, ostavljajući svoja glogovička imanja na brigu ženama. Žene su pak za svaki grublji i teži posao pozivale Ivana, bilo da im pomogne, bilo da ga sam obavi. U ličkim je kućama proveo najviše zimskih dana, sjedeći kraj zažarena šporeta i grijući prozeble udove. Kao rođeni kordunaš, osjećao je neobičnu naklonost prema tim došljacima u ovu ravnicu. Ta bili su mu gotovo zemljaci. Nije Ivan radio samo grube i teške poslove, premda je takvih bilo najviše. Bio je on po shvatanjima mještana školovan čovjek. Imao je predratnu malu maturu u sredini, u kojoj su svi njegovi suseljani bili ili jedva pismeni, ili čak nepismeni. Za zimskih dana, kad ne bi bilo poljskih radova, mnogome je malome, glogovičkom osnovcu, što bješe prinuđen, da svoju djetinju glavicu muči matematikom, tim vječitim baukom većine đaka, pomagao čika Ivan, objašnjavajući mu metodično i strpljivo računske zavrzlame i uvodeći ga postepeno u tajanstveni, čudesni svijet brojeva. Poučavao je on seoske mališane pokadšto i u istoriji i geografiji, preslišavao ih i ispitivao, hvaleći njihovo shvatanje i znanje, ili pak kritikujući i kudeći njihovo neznanje i ljenost. “Ne valja ti posao sokole moj, ne valja. O svome narodu ne znaš, a ni kuću svoju ne poznaješ. Kako ćeš i šta ćeš danas sutra o drugim zemljama i narodima da saznaš i naučiš”, govorio bi Ivan ne baš odveć marljivim mangupčićima.  A on je međutim dobro poznavao istoriju, a gotovo još bolje geografiju svoje zemlje. Ta pola je te zemlje, kako je sam govorio, pješke obišao. Vrijeme je prolazilo. Ivan se posve odomaćio u Glogovici. Taj je čovjek bez igdje ikoga svoga, postao na neki način članom mnogih, glogovičkih porodica. Bio je on istina pomalo osobenjak, no svim je seljanima bio drag i u svaku je glogovičku kuću, bio dobro došao. Kad je krajem pedesetih godina umro lički doseljenik, čiča Mane Bukvić, ponositi, stari brkajlija i seoski mudrijaš, o kome se pričalo, da je obišao pola svijeta, Ivan se, nekoliko mjeseci po smrti staroga, posve preseli na pokojnikov posjed. Sklopio je nekakav sporazum sa baba Desankom, udovicom starčevom. On će održavati posjed, obavljajući na njemu sve muške poslove, a za uzvrat će mu baba prati rublje i ponekad skuvati nešto toplo. Spavaće i dalje na njihovu sjeniku, gdje je i ranije najćešće noćivao. Da je udovica pokojnog Mana bila mlađa i pristalija žena, ljudi bi, kako to po selima već biva, o ovoj zajednici svašta pomislili i njome, štono riječ, usta ispirali. Sitna, ščvakorena i sparušena, na vrapca nalik baba Desanka, zaista više nije mogla da pobudi bilo čije zanimanje. Njihova je zajednica bila naročita simbioza dvoje osamljenih ljudi, željnih i spremnih, da jedno drugome bar malo olakšaju i ublaže gorčinu samotnjačkog života.

Već je punih sedamnaest godina ivan proživio u ovome bogatom, ravničarskom selu, među ovim poštenim i vrijednim seljacima. Kroz sve te godine, nije se bio naročito izmijenio i nije mnogo ostario. Lice mu je odavalo paćenika već tada, kad je došao u Glogovicu, a sad mu je uz to i kosa dobrano osijedjela, no stas mu je još uvijek bio čvrst, uspravan i snažan.

Bio je kraj avgusta, 1962. godine. U vazduhu se već osjećao dah jeseni, koja se neumitno približavala. Po njivama je povjetarac saputao među visoko izraslim kukuruzima, čija su zrna lagano gubila mliječnost i sve se više nalivala skrobom. Seoska su djeca brala kukuruzne klipove s tek otvrdlim zrnjem, pekla ih u žeravici, ili ih nosila kućama, gdje bi im ih matere kuvale,  u zasoljenoj vodi ili zajedno sa čorbastim pasuljem. Zelenci, pečenci ili purenjaci, što sve bjehu nazivi za ove, još nedozrele kukuruze, bili su u slavonskim selima oduvijek omiljena, dječja poslastica. Osvanuo je dan uspenja svete bogorodice, velika gospojina. Pravoslavni žitelji Glogovice, premda ne odveć pobožni, ipak su svetkovali i nisu se laćali, nikakva, ozbiljnijeg posla. Dan je bio sunčan, mada ne i pretopao. Oko deset sati prije podne, zaustavio se na drumu, nedaleko od kuće pokojnog Mana Bukvića, automobil fijat hiljadu i trista, beogradske registracije. Dva lijepo obučena muškarca tridesetih godina, sjedjela su na prednjim sjedištima. Za volanom je bio crnomanjasti, nešto niži rastom i kanda koju godinu stariji, od dvojice muškaraca. Na zadnjem je sjedištu sjedjeela krupna, dobro držeća žena, pedesetih godina. “To bi moralo da bude negde ovde, je li Zorane”, upita muškarac, sa vozačkog sjedišta, okrenuvši se suvozaču. “Da, verujem, da je tu negde.” “Kako ono beše stajalo u pismu?  Dva i po kilometra od zelezničke stanice prema crkvi, a od crkve nepun kilometar.“ „Jesi li siguran?“ “Šta ti je bre čoveče, ta nisam izlapeo! Uostalom evo ti pismo, pa pročitaj sam.” “Sto si bre Zdenko tako sumnjičav”, oglasi se sad gospođa sa zadnjeg sjedišta. “U redu, u redu! Pa smem valjda da pitam.” “Evo ti pa pročitaj”, bio je uporan suvozač, oslovljen otoič imenom Zoran. Čovjek za volanom uze preko volje pismo i na brzinu ga preletje očima. Na omotu je stajala adresa: “Zoran Kolarić, građevinski tehničar, predužeće mostogradnja, Beograd.” Pismo je bilo bez ikakva naslova a sastojalo se od svega nekoliko redaka. U pismu je stajalo: “U slavoniji, u selu Glogovici, nedaleko od B. Živi kao posljednji bijednik Ivan Kolarić. Možda vam je kakav rod. Ako želite i nađete za shodno, raspitajte se u kraju sela, dva i po kilometra od željezničke stanice, prema crkvi, a nepun kilometar od crkve.” Potpisa nije bilo. Čovjek za volanom vrati pismo saputniku, a ovaj ga ponovo stavi u džep. Oba muškarca izađoše iz kola, u kojima ostade samo gospođa. Kad bi se dobar poznavalac ljudskih fizionomija pažljivo zagledao u dvojicu pridošlica, mogao bi da primijeti, da stariji od dvojice, čovjek srednjeg rasta, čvrste, tjelesne građe i guste, kovrdžave, crne kose, izgledom neodoljivo potsjeća na beskućnika i seoskog izmećara Ivana. Mlađi pak čovjek, visok, smeđokos i atletski razvijen, imao je u svome izgledu mnogo toga, što je potsjećalo na gospođu sa zadnjeg sjedišta. “Da se raspitamo Zdenko”, predloži visoki. “Eno, upravo nailazi jedan dečak.” Šorom im je ne žureći i glođući s neupitnim uživanjem kuvani zelenak, dolazio ususret bosonogi dječarac od nekih desetak godina, obučen u majicu i kratke pantalone. “Hej dečko”, pozva visoki smeđokosi. “Molim te dečko, reci mi da li znaš, gde ovde stanuje Ivan Kolarić?” Dječak ne odgovori odmah, no bistrim pogledom, krupnih, crnih očiju, odmjeri dvojicu muškaraca, a zatim mu se radoznali pogled zaustavi na automobilu. “Ivan Kolarić rekoste! A da vi to slučajno ne tražite našeg čika Ivana?” “Da, izgleda, da upravo njega tražimo”, odgovori sad onaj niži. “E, pa on vam stanuje upravo ovdje, u ovoj kući.” Dječak rukom pokaza na kuću pokojnog Mana Bukvića. Uto se na dvorišnoj kapijici pojavi sitna starica. “Šta hoće ovi ljudi Milane? Koga traže?” “Tražimo Ivana Kolarića”, odgovori niži muškarac. “A, Ivana tražite”, starica će, tek da nešto kaže. “E pa uđite ljudi, uđite, a ti Milane otrči časkom do Kneževićevih. Tamo je čika Ivan. Reci mu, da ga traže neki ljudi.” Starica pozivajućim pokretom, širom otvori kapijicu. Dječak hitnu u šamac pored plo¸čnika oglodani klip kukuruza i otrča šorom. Visoki muškarac otvori zadnja vrata na automobilu, reče nešto gospođi sa zadnjeg sjedišta, koja sad i sama napusti kola. Svi se uputiše u dvorište, predvođeni malom staricom.

U dvorištu Kneževićevih, pod granatim orahom, za stolom, zastrtim čistim, bijelim stolnjakom, sjedjeli su Ivan i domaćin, Petar Knežević. Petar je bio lički doseljenik, čovjek srednjeg rasta, čvrst, stamen, tek zašao u pedesete godine. U dvorište ođedared naprosto uletje mali Milan Novakovićev, veselo poskakujući. “Muštuluk čika Ivane”, uzviknu dječak. “Traže vas neki ljudi!” “Mene da traže neki ljudi”, u čudu će Ivan. “kakvi zaboga ljudi?” “Dva čovjeka i jedna gospođa. Došli su iz Beograda automobilom.” Ivan se maši za džep svojih pohabanih, iskrpljenih pantalona, izvadi stodinarku i pruži je dječaku. “Evo ti za muštuluk! A gdje su oni sad?” “Eno ih kod baba Dese.” “U redu Milane! Idi sad i reci im, da ću ja doći, najduže za pola sata. Neka me pričekaju.” Dječak otrča, veselo zviždučući.

“Slušaj Pero”, obrati se Ivan domaćinu. “Ja bih te nešto zamolio.“ „Samo reci Ivane! Ta ljudi smo! Ako mogu čime da ti pomognem, rado ću to učiniti.” “Znaš Pero”, zbunjeno će i neodlucno Ivan, “ja ne znam ko su ljudi što me traže, no nešto mi govori, hm, imam nekakav predosjećaj, da bi to mogli biti moji, znaš, moja žena i sinovi. Ne znam, kako su mogli doznati gdje živim, ali predosjećam, da to ne može biti niko drugi. No sve to sada nije važno. Oni su sada tu. Da, sad sam gotovo siguran. Pa mene zaista nema i ne može niko drugi da traži. Molio bih te Pero, da mi dozvoliš, da ih dovedem ovamo kod tebe, da ih ovdje primim i počastim. Gdje da ih primi sirota baba Desa. Ja ću dati pare, a tvoja Milena neka nešto pripremi.” “Ta idi Ivane ne benavi!, otresito će Petar. “Kakve tvoje pare za ime svijeta. U mojoj kući ima uvijek dovoljno, da bi se mogao dočekati nenadani gost, a danas je, kao što znaš i velika gospojina, pa će Milena svakako spremiti bolji ručak.” “Neka Petre”, uporno će Ivan. “Pošalji makar neko od djece po nešto piva i vina. Rakije imaš i u kući, a i dobra je mučenica bogu hvala. Ja ću da platim pivo i vino i ne ljuti se molim te zbog toga. Ugodnije se osjećam, kad i sam nešto priložim, a ti znaš, da bih ja taj zlosrećni dinar ionako potrošio i u rakiji utopio. Od mene ti moj prijatelju dinar bježi, kao vrag od tamjana.” Izvadivši iz džepa dvije novčanice od po hiljadu dinara, Ivan ih pruži Petru. Ovaj zovnu ženu, koja je gore u kući obavljala neki posao. “Milena, Milena!” “Šta je, šta hoćeš”, odazva se žena. “Pošalji Zoru i Ljubicu, neka iz gostione donesu pet litara vina i desetak boca piva. Ivanu su došli gosti iz Beograda. Vjerovatno žena i sinovi. Kod nas će ručati.” Dvije djevojčice, jedna od trinaest, a druga od deset godina, strčaše u dvorište, uzeše novac i svaka po jednu torbu, kakvu žene nose na pijacu i uputiše se put gostione. “I Pero”, neodlučno će Ivan, “još bih te nešto zamolio.” “Samo reci prijatelju!” “Vidiš Pero, ja se ovoj posjeti nisam nadao, premda sam je u dnu duše priželjkivao i bog mi je svjedok, često sanjao o njoj. Moji su se najskriveniji snovi izgleda ipak obistinili i moji su eto došli da me potraže. To zaista nema ko drugi da bude. Elem molio bih te, da mi pozajmiš kakve tvoje pantalone i košulju. Volio bih čovječe, da pred mojima pristojno izgledam, a znaš i sam, kako sam nemaran i kakav sam odrpanac. Istog smo stasa i mislim, da će mi tvoje stvari pristajati. Znaš, obično mi nije važno, šta svijet misli o meni i kakav utisak ostavljam na ljude, no pred mojima zaista ne bih želio, da izgledam kao posljednji bijednik, mada u samoj stvari i nisam ništa drugo.”  “U redu Ivane, nemaj brige. Ta moramo jedan drugome pomoći i učiniti.”  “I pero, još bih te nešto zamolio. Ako moji budu pitali gdje stanujem, a ako već nisu doznali, kako stvari s tim zapravo stoje, dozvoli mi, da im kažem, da stanujem tu kod tebe, u ovoj, tvojoj, velikoj sobi do ulice, koja ti je trenutno ionako prazna. Tek ne mogu valjda da im kažem, da i ljeti i zimi noćim na baba Desinu sjeniku.” “Sve će biti u redu Ivane. Zašto da ti ne učinim takvu sitnicu. Prijatelji smo i komšije. A znaš kako se kaže. Nema bližeg roda od komšije.”

Ispljuskavši se prethodno hladnom vodom na Kneževića bunaru, Ivan se obrijao, presvukao i uljudio. U Petrovoj bijeloj košulji i plavim pantalonama, izgledao je sasvim pristalo. Stas mu se ispravio i izravnao, a na licu mu treperio smješak. Izgledao je nekoliko godina mlađi. Otišao je po svoje goste. Neobično se obradovao videći, da se nije prevario. Stojanka i njihovi sinovi, došli su, da ga posjete. Nakon desetak minuta, svi su ponovo sjedjeli za stolom, u hladu krošnjata oraha, u Kneževića dvorištu. U očekivanju bogata, gospojinskog ručka, gosti su se služili šunkom i izvrsnim, domaćim sirom, zalivajući sve to mirisnom šljivovicom.

“E pa Ivane”, reče Stojanka, “čuo si već, kako smo deca i ja doznali gde i kako živiš. Zoran ti je sve ispričao, a i pismo si video. Nego da ne duljim mnogo. Deca i ja, želeli bismo, da pođeš s nama u Beograd i da kod nas živiš.” “Tako je tata, svi bismo to želeli”, dopuni stariji sin Zdenko materin prijedlog. Mlađi sin Zoran, kimnu glavom i obgrli oca, oko širokih ramena. Ivanu se nabra čelo, obrve mu se izviše, oči zamagliše, a iz grudi mu se ote dubok uzdah, gotovo nalik jauku. “Slušajte djeco”, reče on. “Slušaj i ti Stojanka! Kad sam vam bio najpotrebniji, ja sam vas napustio. Otišao sam od vas, zagorčavši prethodno život vašoj majci a i vama. Otišao sam, jer sam bio slab i poročan i jer sam se bojao, da ću vas, ako ostanem s vama, još dublje gurnuti u ponor bijede i propasti. Mati vas je sama othranila i na noge postavila. Nikad joj to nemojte zaboraviti. Šta ću vam sada ja. Šta ću ja sada tebi Stojanka? Kad nisam bio uzate, dok je trebalo i dok sam mogao da ti budem oslonac, dok sam mogao i dok je trebalo, da ti pružim toplinu, ljubavi i nježnosti, te pomoć i zaštitu muške ruke, Šta ću ti sad. Ja sam sada olupina od čovjeka, ništa do jedna božja ruševina. Ja sam životni brodolomnik, a ovo je selo otok, na koji sam se sklonio, da tu, među ovim, dobrim ljudima, dočekam svoj posljednji dan. Ja sam ipak sretan otac, jer su me moji sinovi poznali, priznali i oprostili mi. Kad se samo sjetim, da ima roditelja, što su sve učinili za dobrobit svoje djece,  šsto su za svoju djecu, štono riječ krv propljuvali, a ona su ih, ta njihova djeca, prezrela, skrajnula i napustila. Da, ja mogu mirne duše reći, da sam sretan otac. A i tebi Stojanka od srca hvala, što mi praštaš i što me k sebi zoveš, te što si naše sinove naučila, da me ne preziru. No kako rekoh! Kad nisi imala čovjeka u punoj snazi, šta će ti bijedna ruševina. Osim toga, što da vam krijem. Biću iskren s vama, jer vi to zaslužujete. Ja i sad pijem i opijam se. Svoje se napasti i svog prokletstva, nisam oslobodio. Drago mi je, što ste me posjetili i mogu vam reći, da je ovo možda najsretniji dan u mome životu. No ipak, vratite se vi bez mene svojim kućama. Za ime svijeta, nikako ne mogu da shvatim, da su moji dječaci već odrasli ljudi i da imaju svoje porodice. Vratite se vi u Beograd, a mene ostavite ovdje. Meni uostalom, kao što vidite i nije tako loše. Svi me ovi ljudi poštuju i paze kao rođenog i sa svima se dobro slažem.” Svim prisutnima, pa čak i ukućanima Petra Kneževića, zaiskriše suze u očima, na ove Ivanove riječi. Sam je pak Ivan reklo bi se, za ovo kratko vrijeme, izgovorio više riječi, no za svih sedamnaest godina, proživljenih u Glogovici. Žena i djeca još ga neko vrijeme nagovarahu da pođe s njima, no on uporno ostade pri svome, te oni najposlije i odustaše. Nakon obilna ručka, posjedješe još malo uz vino, a zatim se oprostiše sa Ivanom i sa Kneževićima, te se odvezose za Beograd.

5

„Ja sam niko i ništa! Ja sam propalica i ugursuz“, govorio je te večeri već dobro ponapiti Ivan, svome komšiji i prijatelju Petru Kneževiću, sjedeći za stolom, pod granatim orahom, gdje su toga dana, nakon toliko godina, sjedjeli zajedno s njim i njegovi najdraži. „Imao sam sve uslove, da budem sretan u životu, a ja sam potpuno propao. Bog mi je dao, a đavo mi nije dao i u propast me putio. Ubiti bi me trebalo, ubiti, nego šta! Za muda bi me trebalo objesiti, za muda Pero, čovječe, kažem ti, onako, kako se niko ne vješa!” “Slušaj Ivane, što bih ti ja reka”, na to će Petar. “Ja nijesam školovan čovjek, a ti jesi. Imam ti ja međutim školu života, imam štono vele, vakultet radnički, seljački i paćenički. Premda kako rekoh, prave škole nijesam ni vidio dok nijesam odrasta, znam i ja nekog vraga. Zašto sam sebe toliko mučiš i kastigaš? Kad ti je ta tvoja žena već oprostila, kad te ona i djeca k sebi zovu, trebalo je, da i ti sam sebi oprostiš i da pođeš s njima.” “Ta idi Pero, ne govori makar šta! Pametan si čovjek, pa ti ne priliči, da govoriš gluposti. Zar ja, koji nisam bio s njima, kad sam im bio najpotrebniji, da im se sad pod starost natovarim na grbaču? Ta rekao samt i već. Mene bi trebalo ubiti, kao bijesna psa. Da odem s njima veliš. Zar sad da se natovarim na leđa onoj jadnoj Stojanki, kojoj sam život upropastio? Zar sad da joj se vratim, da kašljem uz nju, sad, kad je za njom ostalo mukotrpno izvođenje djece na životni put? Sad, kad su joj se sinovi sredili i skućili i kad je unučad dočekala, trebalo bi zar da dođem ja, pa kad me zgrabi onaj moj đavo, da joj zapijem onu crkavicu od pemzije? Ne čovječe, nikad to ne bih učinio. Ivan jeste propalica i ništarija, ali trunku ljudskosti ima još uvijek u sebi.”

Te se noći Ivan do mrtvila napio, pa čak nije bio u stanju, ni da se odvuče do baba Desina sjenika, već je prespavao u šamcu kraj ceste.

Dani su odmicali i jesen već uvelike osvojila. Ivan se iz dana u dan žestoko opijao i kako se godina primicala kraju, te kako je bivalo sve manje poljskih radova, on je sve ćešće bivao obamro od pijanstva, pa se moglo reći, da se gotovo nije ni trijeznio. Ponekad bi, za mirnih noći, seljani, koji iz bilo kog razloga ne bi mogli da usnu, čuli iz svojih toplih, udobnih domova i mekih postelja, težak, teturav korak pijanog Ivana, kako šorom odmiče nekud u noć. Čuli bi i nekakvo čudno, duboko i otegnuto jecanje i znali su, da to Ivan muči nekakvu, svoju muku, da boluje neki svoj bol, s kojim teško da će se rastati, prije, nego što se rastane i sa životom samim. Nesrećni je čovjek već bio došao u takvo stanje, da bi se izjutra, kad bi ustao, sav tresao i ne bi bio kadar ništa da počne, ni bilo čega da se prihvati, dok ne popije dobar čokanj rakije.

Januar je te, 1963. godine, bio bogat snijegom i neobično hladan. Miljanovići, dosta imućna, glogovička porodica, slavili su krsnu slavu, svetoga Jovana. Ivan je čitav dan pomagao. Uzvanika je bilo mnogo, a bogme i posla. Pomagao je Ivan pri klanju povelika praseta za pečenku, cijepao drva, ložio vatru i pri svemu se tome, obilato krijepio šljivovicom. Jeo je malo, gotovo ništa, no pio je zaista obilno. Naveče, ili tačnije već pokasno u noć, kad je polazio kući, Lazo Miljanović, kućedomaćin, tušnu mu za srećna puta još bocu rakije, neka kući ponese. Baš lijepo, pomisli već pijani Ivan. Odvućiću se do baba Desina sjenika, dobro se zašuškati sijenom i starim krpama, povući još koji gutljaj iz boce i blaženo zaspati. Došao je kući, uspentrao se na sjenik i uvukao se poput životinje u rupu, izdubenu u mirisavu sijenu. Potegao je iz boce gutljaj, pa još jedan i još jedan. Ođedared mu u glavi zatutnja, u ušima zazuja, a svuda oko njega, počeše da se pojavljuju skakutava stvorenja. Pacovi! Pacovi veliki, pacovi mali, pacovi, svuda pacovi, u dotad neviđenu broju. Bilo ih je sve više i bivali su sve veći. Neki su bili veliki poput pasa, a neki čak poprimiše razmjere, nekakvih, apokaliptičkih nemani. Pacovi, svuda pacovi! Upiljili u njega svoje sitne, pakosne oči, iskezili na njega svoje oštre, glodarske sjekutiće. Ljuskave im se njuške nabirale, a dugi se, isto tako ljuskavi repovi, vukli za njima. Cičali su nekako oštro, prodorno i pakosno. U onih najvećih, cičanje je nalikovalo škripi teških, gvozdenih vrata, na zarđalim šarkama, ili škripanju točkova, na nekakvim čudnim, avetinjskim kolima. U drugih je pak, još većih i strašnijih, pacovsko cičanje prelazilo postepeno u režanje i riku. Neki kao da u izrazu dugog, pacovskog lica imaju nečeg ljudskog, neki kao da se smiju ježivim grohotom, pa čak evo i njegovo ime izgovaraju, sablasnim glasovima, što variraju od prodornog cičanja, do jezivo dubokog režanja. “Ivane propalico, Ivane ugursuze”, viču pacovi, sablasno se smijući i sve mu se više primičući. Ivan se strese. Htio bi da zaurla, ali glas neće iz grla. Bježati, mora bježati. Čovjek skoči, zgrabi rakijsku bocu za grlić, kao da hoće njome da se brani i napokon protisnu nekakav krik. Dobauljao je do ljestava i smandrljao se niz njih. Pojurio je dvorištem, isprva teturajući, a zatim sve sigurnijim koracima. Već je u bašti. Jurio je sve dalje i dalje. Snijeg mu je škripao pod nogama, a pahulje, nošene jakim vjetrom, udarale ga u lice, poput mnoštva sitnih iglica. Prešao je ćuprijicu na potoku i jurio sve dalje i dalje. Svud oko njega, snijegom zavijana pustoš. Našao se u šumi. Visoki hrastovi, poput nijemih divova, stajali su i ćutali. Ogoljele im grane, nalik na grabljive ruke, bjehu pružene nekud u tamu, duboke, zimske noći. Duge, ogoljele grane, zaspalih, nijemih hrastova. Ivan zastade. Dah mu je bio težak i zasopljen. Poteže još jedan, dobar gutljaj iz boce. „Ivaneeee“, začu se odnekud dozivanje. Ne, to nisu bili pacovi. Glas je bio nježan, pun i milozvučan. Ženski glas, Stojankin glas, mlad i svjež, kakav je imala, kad su se tek zavoljeli. „Ivaneeee!“ Opet ga doziva. Eno je, već je i vidi. Stoji tamo, na mjesečini, visoka, tamna pojava, sred sveopšte bjeline, stoji i prpošno mu domahuje. Mora da trči, sve brže i brže. Ona mu izmiče. Ah, zašto izmiče, zašto bježi od njega? Ta još ljetos ga je pozivala, da dođe kući, da se vrati k njoj, da zajedno dočekaju starost i smrt. Itrčao je nesrećni čovjek sve dalje, kao obuzet amokom. Trka se nastavljala, ježiva, mahnita trka, čovjeka u deliriju, sablasna trka za priviđenjem, za obmanom. Ne može više da trči. Dah mu je kao u sipljiva konja. Noge sve teže izvlači iz duboka snijega, a nogavice pantalona, prianjaju mu uz cjevanice, kao da su načinjene od hladna lima. Zašto bježi od njega? Zašto ne stane? „Stojankaaaaa“, izvi se iz njegova grla doziv, dug, otegnut, promukao krik. “Čekaj, stani, Stojankaaaaa!” Zaurlao je još jednom i potrčao iz sve snage. Evo je! Još malo, pa će da je stigne. Ne, neće mu umaci. Ah, ne može više da trči, snaga ga izdaje. Ali evo je! Tu je! Pao joj je pred noge i obgrlio ih. Pao je ničice i obavio ruke oko mlada, već povisoka hrastića. Bilo mu je ugodno, bilo mu je toplo. Sve je ođednom počelo da se gubi, da nestaje, da tone u ništavilo.

6

Dida Tunja Marošević, stari salašar, meškoljio se u široku, udobnu krevetu, pod debelom, toplom i raskošnom perinom. Nije nikako mogao da zaspi. Mislio je na stara, dobra vremena, kad je njegova, a i druge, šokačke porodice, živjela u bogatstvu i blagostanju. Po šumama se, do kasno u jesen, žirom tovili čopori svinja, po štalama rikala brojna goveda i rzali viloviti konji, avlije se šarenjele od živadi, ambari i čardaci bili krcati žitom i kukuruzom, a salaši bujali od života i obilja. Uz starca se poput mačeta privijao mali Martin, unuk njegov. Njih su dvojica sami ovdje na salašu, a njihovi su ostali ukućani, dolje u selu. Stari ovdje njeguje voćke, namiruje stoku i hrani živad. Poslali su mu ovog malog Martina, šestogodišnjeg dječaka, sunce didino, da mu pravi društvo i razvedrava dane staračke i samotnjačke. Noćas je stari mogao biti zadovoljan proteklim danom. Trebalo je mirno da spava, no blagotvorni san nikako da mu sjedne na umorne oči. Stoku je namirio, živad nahranio i spremio na legalo, te zaključao pušnicu, u kojoj je čitav dan ložio jasenovinu, na čijem su se dimu sušile šunke i kobasice i tiho, lagano, dozrijevali kulenovi. Ođednom odnekud iz šume, dopre i kroz noć ođeknu, nekakav, čudan, sablasan krik, nekakvo otegnuto, a duboko i promuklo aaaaaa! Ker Zeljov uznemiri se u avliji i poče žestoko da laje. Zastruga lanac po žici, razapetoj preko dvorišta, a kao sam od sebe, zaškripa stari đeram. Mali se Martin probudio. “Šta je to Dida? Ko to napolju viče i zašto Zeljov laje?” “Umiri se sinko! Nije to ništa! Vitar je to sinko vitar, a i noć”, progunđja dida. “Da, noć je, a po noći hodaju svakakve stuhe i zamlate, a i pričinja se čoviku svašta. Samo ti sinko spavaj.

Sutra ujutro, pronađe Andrija šumar, u šumi, otprilike kilometar daleko od Maroševića salaša mrtva čovjeka, gotovo posve zatrpana snijegom. Mrtvac je ležao ničice, a ruke bješe podigao iznad glave, obavivši ih oko mlada hrastića, kao da je želio da obgrli noge, neke drage mu osobe. Okrenuvši mrtvaca na leđa, Andrija šumar prepozna u njemu Ivana Kolarića, seoskog najamnika i izmećara. Otrčao je u selo po ljude. Leš prenesoše na Maroševića salaš, a sutradan ga seljani sahraniše na seoskom groblju. U svježu humku pobodoše običan, drveni krst, a nakon nekoliko dana, neko u taj skromni simbol, nožem, običnom, slavonskom, svinjarskom škljocom, ureza ime Ivan.

Zvonimir Mijoković

U Šibeniku, 1984.